Pišu Ana i Luka
Ponedjeljak, 28. 9. – Ancona, Asiz, Rim
Ana:
Probudila sam se u pola šest. Luka je spavao zagrljen s jastukom, kao da je on taj koji putuje oko svijeta, a ja samo pratnja. Ogrnula sam jaknu i izašla na palubu.

More je bilo mirno, a nad njim tanka magla. Sunce se dizalo iza nas, s naše strane, a ispred broda, u ružičastoj izmaglici, polako se pojavljivala Ancona: lukobran, dizalice, krovovi i katedrala na brdu iznad svega. Prvi put u životu vidjela sam Italiju s mora. Nisam ga htjela buditi. Neke stvari čovjek mora vidjeti sam, a onda ih ispričati.
U sedam smo sišli s Aurelije, ruksake na leđa. U luci smo uzeli mali bijeli auto koji vraćamo u Rimu. Luka je vozio, a ja sam navigirala, mobitelom i crvenim atlasom u krilu, otvorenim na djedovu kružiću oko Rima.
Preko Apenina cesta vijuga između brda, maslina i kamenih sela na vrhovima. Oko podne smo stigli u Asiz. Grad je od ružičastog kamena i izgleda kao da se ne žuri nikamo već osamsto godina. U gornjoj crkvi bazilike svetog Franje Giottove freske, tišina i ljudi koji šapću. Na kamenu piše Pax et bonum, mir i dobro.

Luka je dugo šutio. Onda je rekao: „Ako već nešto nosimo oko svijeta, neka bude to.”
Tamo, na stepenicama ispred bazilike, dogovorili smo novo pravilo. Svaki dan jedna kartica iz velikog ruksaka, jednoj osobi u mjestu gdje smo. Ne nekome tko nam treba, nego nekome tko nam uljepša dan. I uz svaku kažemo istu rečenicu: „Pročitajte upute u omotnici. Vidjet ćete zašto je mi nosimo.” Prvu u Italiji dobio je stari franjevac u smeđem habitu koji nam je, bez da smo pitali, pokazao gdje je najljepši pogled na dolinu. Pogledao je karticu, pa nas, pa se nasmijao i rekao samo: „Pace e bene.”
U Rim smo stigli pred mrak, vratili auto i pješice našli našu sobu u Trastevereu. Treći kat, bez lifta, škure zelene boje, krevet od kovanog željeza koji škripi kad ga samo pogledaš.
„Mislim da su zidovi od papira”, šapnuo je Luka.
„Onda ćemo biti tihi”, rekla sam.
Nismo bili.
Ujutro nas je signora s balkona preko puta, s kavom u ruci, pozdravila s „Buongiorno, ragazzi!” i namignula. Luka je pocrvenio. Ja nisam. 😇
Utorak, 29. 9. – Fontana di Trevi
Luka:
Rim se ne obilazi, Rimom se luta. Krenuli smo od Panteona. Na vrhu kupole je okrugla rupa kroz koju se vidi nebo, i kad pada kiša, pada ravno u crkvu. Dvije tisuće godina i nitko je nije zatvorio. Ana kaže da je to najljepši prozor na svijetu.
Pa Piazza Navona, ulični slikari, svirač harmonike koji je za Anu odsvirao „Volare” jer je rekla da smo iz Hrvatske. Zašto baš „Volare”, ne znam. Ali je upalilo, pa je današnju karticu dobio on. Zataknuo ju je za vrpcu šešira i odsvirao još jednu.
Imamo i novi mali ritual, nastao baš tog jutra. Prije izlaska iz sobe kucnemo se zapešćima, njezina crvena narukvica o moju zelenu, kao kad se kucaš čašom. Naš tihi „idemo”. Ne pitajte zašto. Pojavilo se samo od sebe, i sad bez toga ne izlazimo.
Fontana di Trevi je veća nego što izgleda na slikama, a gužva još veća. Pravilo je jasno: okreneš se leđima, novčić u desnu ruku i baciš ga preko lijevog ramena. Jedan novčić znači da ćeš se vratiti u Rim.

Ja sam bacio jedan. Ana dva.
„Dva?”
„Drugi znači novu ljubav.”
„Molim?!”
„Da se opet zaljubiš”, rekla je mirno. „U mene, naravno.”
Netko nas je slikao baš u tom trenutku. Na fotki se smijem kao čovjek koji je upravo izgubio raspravu. Usput, novčići iz fontane idu u dobrotvorne svrhe, pa je i to dobro djelo. Barem moj.
Srijeda, 30. 9. – Vatikan
Ana:
Na Trg svetog Petra došli smo rano, dok su kolonade još bacale duge sjene. Luka je inzistirao da se na kupolu penjemo pješice: 551 stepenica. Zadnji dio je toliko uzak i zakrivljen da hodaš ukoso, jer se zid naginje zajedno s kupolom. Luka je cijelo vrijeme išao iza mene. Tvrdi da „radi sigurnosti”. Vjerujem mu napola.
Gore je cijeli Rim: krovovi, kupole, Tibar, i daleko negdje naš Trastevere.
Izvadila sam mobitel da snimim panoramu. Stariji Japanac pokraj mene pokazao je prstom na poleđinu mobitela, na malu srebrnu HSC karticu koju smo zalijepili još u Osijeku.
„What is this?”
Prije nego što sam stigla išta reći, Luka je iz džepa izvukao jednu karticu u sivo-crnoj omotnici iz velikog ruksaka i pružio mu je. „From Croatia. For a good day.”
Japanac se naklonio. Mi isto. Pa opet on. Pa opet mi. Današnja kartica otišla je u Japan.
Predvečer smo se spustili niz Via della Conciliazione do Tibra i popeli na Anđeosku tvrđavu, Castel Sant'Angelo. Okrugla je i masivna kao da ju je netko izlio u jednom komadu, a iznutra je cijeli labirint rampi, hodnika i uskih stepenica. Na samom vrhu je terasa, a iznad nje ogroman brončani arkanđeo Mihael raširenih krila, koji upravo vraća mač u korice.

Sunce je zalazilo točno iza kupole svetog Petra. Cijeli Rim bio je narančast.
Uhvatila sam Luku za kragnu košulje i privukla ga k sebi.
„Pred arkanđelom se ne laže”, rekla sam. „Je li ovo najbolji dan dosad?”
„Dan još nije gotov”, rekao je.
Imao je pravo. Nije bio.
Usput, s ovih zidina u operi skače Tosca. Mi smo se ipak spustili stepenicama. 😄
Četvrtak, 1. 10. – Koloseum
Luka:
Kod izlaza iz metroa, ispred Koloseuma, dočekao nas je centurion. Pravi rimski: kaciga s crvenom četkom, oklop, plašt, mač, sandale. Samo ga je pomalo odavao sat na ruci i mobitel zataknut za pojas.
„Foto? Foto!”
Ana se odmah privila uz njegov oklop i počela namigivati, da vidi hoću li biti ljubomoran. Bio sam. On je dignuo mač iznad moje glave, a ja sam podigao ruke kao zarobljenik. Netko nas je slikao, svi oko nas su se smijali.

Onda je stigao račun: „Piccolo contributo… dieci euro.” Prije nego što sam stigao izvaditi novčanik, netko je viknuo „Vigili!”. Ana mu je u zadnjoj sekundi gurnula karticu za pojas, pored mobitela, i doviknula „Leggi le istruzioni!”, i naš se centurion s mačem pod rukom izgubio u gužvi brže nego rimske legije pred Hanibalom. Kasnije smo saznali da su centurioni kod Koloseuma zabranjeni već godinama, ali se i dalje pojavljuju.
„Dvije tisuće godina nitko ga nije pobijedio”, rekla je Ana. „A onda gradski redar.”
Popodne oko tri, pljusak. Skrili smo se pod lukove i čekali, mokri i nasmijani, kao dvoje klinaca. Kad je prestalo, nebo se otvorilo, a kamen Koloseuma zasjao zlatno, kao da ga je netko upravo oprao za nas. Ana me poljubila u obraz.

„To je za hrabrost pred mačem.”
„A za ostalo?”
„Ostalo dobiješ kasnije.”
Dobio sam.
Petak, 2. 10. – Tržnica i Via Appia
Ana:
Ujutro je sipila sitna kiša, pa smo otišli na Campo de' Fiori, tržnicu ispod kipa redovnika u kapuljači. Sušene rajčice, origano u svežnjevima, ljuti feferoni u nizovima, limuni veliki kao šaka. Kupila sam malo svega, „za staklenke kad se vratimo”, i Luka je samo kolutao očima.
Prodavač začina nas je pogledao i pitao: „Sposi?” Vjenčani?
„Sì”, rekao je Luka.
„Luna di miele?” Medeni mjesec?
„Najduži na svijetu. Osamdeset tjedana.”
Prodavač je zviždao, pljesnuo rukama i u vrećicu nam ubacio još jednu vezicu origana, „za sreću”. Luka mu je zauzvrat dao današnju karticu. A ja sam cijelo popodne razmišljala o tome kako je to rekao. Kao da se hvali. Nakon svih ovih godina, još se hvali mnome.
Do podneva se razvedrilo, pa smo iznajmili bicikle i krenuli Via Appia Antica. Cesta je stara više od dvije tisuće i tristo godina, uz nju pinije, grobnice i ruševine, a pod kotačima ogromni kameni blokovi koje su postavljali rimski robovi. Kaldrma stara dvadeset i tri stoljeća ne oprašta. Luka je dvaput skoro završio u travi i oba puta tvrdio da je „namjerno, zbog fotke”.
Uvečer, u sobi, noge su nam bile kao od olova. Pet dana rimske kaldrme, 551 stepenica i Via Appia na biciklu. Izvadila sam skalarnu iglu iz malog kožnog etuija i krenula svojim večernjim krugom: vrhom igle polako dotičem točke na zglobovima, koljenima i stopalima. Prvo sebi, onda Luki.
„Opet ti i tvoja igla”, smijao se, ali je noge ipak poslušno ispružio prema meni.
Svatko ima svoj večernji ritual. Moj je igla. Njegov je, kako se pokazalo, da nakon igle krene i masaža.
Ostalo ne ide na blog. 😉
Subota, 3. 10. – Ključanica i noćni vlak
Luka:
Kad smo ujutro izlazili, signora s balkona preko puta opet je pila kavu. Ana joj je doviknula „Signora, per lei!” i dobacila joj karticu preko uske uličice. Signora ju je uhvatila jednom rukom, kao da cijeli život to radi, i opet namignula. Ovaj put nam oboma.
Zadnje rimsko jutro proveli smo na Aventinu, u Vrtu naranči. Cijeli grad je pod nama, a kupola svetog Petra lebdi nad krovovima. Malo dalje su zelena vrata vile Malteških vitezova, ispred njih red ljudi koji čekaju da proviri kroz ključanicu.
Kroz ključanicu se vidi drvored u obliku tunela, a na njegovu kraju, savršeno uokvirena, kupola svetog Petra. Kažu da se kroz tu jednu rupu vide tri države: Italija, Vatikan i Malteški red.

Dok sam virio, Ana me uštipnula za bok.
„Au! Što je bilo?”
„Ništa. Samo da znaš da i ja gledam.”
Malteški vitezovi. Malta. Shvatio sam da nas idući kružić u atlasu već doziva.
Popodne smo spakirali ruksake. U pola devet s Termina krenuo je noćni vlak za Siracusu. Imali smo kušet za dvoje, širok otprilike kao daska za glačanje.
Pokazalo se da je dovoljno širok.
„Na blogu napiši da smo spavali”, rekla je Ana.
Spavali smo. Na kraju.
Nedjelja, 4. 10. – Mesinski tjesnac
Ana:
Probudilo me trzanje. Vlak je stajao, pa krenuo unatrag, pa opet stao. Vagone su razdvajali i jedan po jedan gurali u utrobu trajekta. Vlak na brodu! Mislila sam da toga više nema na svijetu.
Izašli smo na palubu baš kad je sunce izlazilo nad Kalabrijom. Tjesnac je bio miran i plav, a ispred nas Sicilija: Messina, brda i zlatni kip Madonne na ulazu u luku, koji blagoslivlja svakoga tko uplovi.

Luka me zagrlio s leđa i stavio bradu na moje rame. Vjetar, sunce i miris mora.
„Znaš koji je danas dan?”, pitala sam.
„Nedjelja?”
„Sveti Franjo. Zaštitnik Italije.”
Počeli smo tjedan u Asizu, pred njegovom bazilikom, a završavamo ga s njegovim imenom na moru. Krug se zatvorio sam od sebe. Ne vjerujem u slučajnosti. Više ne.
Oko devet smo stigli u Siracusu. Popodne kupanje na Ortigiji, kamene stijene i voda prozirna kao staklo. Stari ribar koji je na stijenama krpao mreže dobio je zadnju karticu ovog tjedna. Prebrojala sam kartice u ruksaku: ostalo ih je 92. Luka kaže da ćemo, kad ih ponestane, morati nazvati onaj broj u Osijeku. Navečer zalazak sunca, dvije čaše vina i pogled prema jugu.
Tamo negdje, iza horizonta, je Malta.
„Sutra”, rekao je Luka i zatvorio atlas.
Ali to je priča za Tjedan 3.
Ana i Luka
💡 Jeste li znali?
Anđeoska tvrđava nije sagrađena kao tvrđava, nego kao grobnica cara Hadrijana. Ime je dobila 590. godine. Rimom je tada harala kuga, a papa Grgur Veliki u procesiji je ugledao arkanđela Mihaela na vrhu zgrade kako vraća mač u korice. Shvatili su to kao znak da je kuga gotova. Otad se zove Castel Sant'Angelo, a arkanđeo i danas stoji na vrhu. Ovaj je od bronce, iz 1753.
A papa do nje može stići a da ne izađe na ulicu. Od Vatikana do tvrđave vodi utvrđeni hodnik na vrhu zidina, Passetto di Borgo, kojim su pape bježali kad bi Rim bio napadnut.

Pratite nas na karti – alc-life.com
Živite bolje. Svaki dan.



