Pišu Ana i Luka
Ponedjeljak, 5. 10. – Katamaranom na Maltu
Luka:
Iz Siracuse smo krenuli autobusom prije zore, kroz sicilijanska sela u kojima još nitko nije otvorio škure. Na obali u Pozzallu sitno je rosilo, taman toliko da Ana kaže kako je to „za sreću”. Kod Ane je sve za sreću.
Katamaran se zove Jean de la Valette, po velikom meštru malteških vitezova koji je ovom gradu dao ime. Ana je to pročitala na pramcu i odmah izvadila crveni atlas. Treći kružić. Djed ga je nacrtao malo nakrivo, kao da mu je u tom trenutku zadrhtala ruka od uzbuđenja.
Sat i tri četvrt preko otvorenog mora, a onda iz izmaglice Valletta. Cijeli grad je od istog medenog kamena: bedemi, kuće, crkve, sve jedne boje, kao da ga je netko izrezbario iz jedne stijene. Iznad krovova velika kupola i šiljasti zvonik. Stajali smo na krmi, vjetar je Ani mrsio šiške, a ona se smijala kao da nam je netko upravo poklonio grad.

Smjestili smo se u staroj kući u uskoj uličici koja se spušta prema moru. Gazdarica, sinjura Rita, dočekala nas je na vratima s ključem velikim kao žlica i tanjurom domaćih keksa od meda. Ana je s njom za deset minuta razmijenila tri recepta, a ja sam za to vrijeme sam nosio oba ruksaka na treći kat.
Kad smo silazili na večeru, sinjura Rita dobila je prvu maltešku karticu iz velikog ruksaka, uz našu rečenicu: „Pročitajte upute u omotnici.” Stavila ju je u džep pregače i rekla: „Sad ste moji.”
Utorak, 6. 10. – Grad od stepenica
Ana:
Valletta je grad od stepenica. Ulice se spuštaju prema moru u dugim kamenim stubama, a s obje strane vise drveni zatvoreni balkoni, gallarije, obojeni zeleno, crveno i plavo. Svaki je drugačiji. Mogla bih ih fotografirati cijeli dan, i skoro jesam.
Sjela sam na stepenice i slikala uličicu, mobitelom podignutim ispred sebe. Luka je stajao malo dalje i slikao mene kako slikam. Kaže da će to biti „naš stil”: ja gledam svijet, a on gleda mene.

U podne smo bili u vrtovima Gornje Barrakke, iznad Velike luke. Točno u dvanaest, s terase ispod nas, odjeknuo je top. Cijela terasa poskočila je istovremeno. Pucaju svaki dan u podne i u četiri, stoljećima, i svaki put netko vrisne. Danas sam to bila ja.
Topnik u starinskoj uniformi samo se nasmiješio, kao da je i to dio posla. Kad smo silazili, Luka mu je pružio današnju karticu.
„Za najglasnijeg čovjeka na Malti”, rekao je.
Topnik se ozbiljno ispravio i salutirao. Mislim da je Luka cijelo popodne bio malo ponosan na sebe.
Srijeda, 7. 10. – Plava laguna
Luka:
Ujutro brodićem na Comino, mali otočić između Malte i Goza. Skiper, stari malteški ribar ispucalih ruku i s naočalama na gumici, vozio je kao da mu more pripada. Usput nam je pokazivao špilje u stijenama i pričao o gusarima kao da ih je osobno poznavao.
Plava laguna je točno onakva kakva je na razglednicama, samo bolja. Voda je toliko prozirna da brodovi izgledaju kao da lebde, a pijesak na dnu je bijel. Bilo je dvadeset i devet stupnjeva u listopadu.
Ana je ušla u vodu prva i vrisnula: „Hladno!” Nije bilo hladno. To je bio trik. Čim sam ušao do pasa, dočekala me prskanjem. Rat je trajao dvadeset minuta i nitko ga nije dobio.

Neki turisti s broda su nas snimali. Sigurno negdje po svijetu sad postoji video dvoje odraslih ljudi koji se ponašaju kao djeca. To smo mi. Ne sramimo se.
Kad smo se vraćali, Ana je skiperu dala karticu. Okretao ju je u ruci, pogledao je prema suncu i rekao: „Next time I take you to the secret cave.”
Imamo razlog vratiti se.
Četvrtak, 8. 10. – Tihi grad
Ana:
Mdinu zovu Tihi grad. Unutar zidina gotovo da nema automobila, samo uske kamene uličice, teška drvena vrata s mjedenim zvekirima i tišina u kojoj čuješ vlastite korake.
Došli smo predvečer, kad se pale fenjeri. Kamen u tom svjetlu postaje narančast, a nebo iznad uličica tamnoplavo. Kočijaš s konjem i kočijom, karozzin, čekao je na trgu bez putnika. Luka ga je pitao kako konj zna put. „He knows better than me”, rekao je. Dobio je današnju karticu i zataknuo je konju za uzdu, pored crvene kićanke. Konj se nije bunio.
Zatim smo dugo lutali bez plana. U jednoj uličici, pod fenjerom, Luka me naslonio na stara drvena vrata i stao. Samo stao i gledao me.
„Što je?”
„Ništa. Pamtim.”
Poljubio me tamo, u Tihom gradu, gdje se čuje svaki šapat. Mislim da su nas čuli. Mislim da nam je bilo svejedno.

Do sobe smo se vratili zadnjim autobusom, držeći se za ruke cijelim putem, kao srednjoškolci.
Petak, 9. 10. – Violina na trgu
Luka:
Najtopliji dan tjedna, trideset i jedan stupanj. Na Trgu Republike, ispred stare knjižnice i kipa kraljice Viktorije, svirala je djevojčica. Možda osam godina, žuta haljinica, rep, violina skoro veća od nje. Pored nje kutija za violinu s nekoliko novčića, a sa strane, na klupi, baka koja je pratila svaki ton.
Svirala je nešto malteško, polako i čisto. Ljudi su usporavali, a neki su stali. Ana je stajala pored mene s rukom na prsima i nije disala.
Kad je završila, zapljeskali smo prvi. Pitao sam baku smijem li njezinoj unuci nešto pokloniti. Kimnula je. Izvadio sam iz ruksaka jednu narukvicu, prvu od desetak koje nosimo. Crvenu, kao Anina.
Čučnuo sam ispred djevojčice i stavio joj je na zapešće. Pločica joj je bila preko pola ruke.
„Neka ti s ovom note budu još ljepše.”

To nisam pročitao nigdje. Samo sam tako mislio, i tako želim. Djevojčica je pogledala narukvicu, pa mene, pa baku. Onda je podigla violinu i odsvirala još jednu pjesmu. Za nas.
Ana mi je poslije rekla da me nikad nije vidjela da tako čučnem pred nekim. Ni ja sebe.
Subota, 10. 10. – Trajekt koji nas nije čekao
Ana:
Plan je bio jednostavan: rani trajekt za Gozo, hramovi stariji od piramida, ručak u Victoriji.
Plan nije preživio jutro.
Luka je tražio punjač. Pa naočale. Pa je mislio da je zaključao vrata, a nije. Ja sam vikala s dna stepenica. Autobus je kasnio. Kad smo dotrčali u luku, trajekt se upravo odvajao od obale. Vidjeli smo mu krmu. Mahala sam kao luda, kao da će se vratiti zbog nas.
Nije se vratio.
A onda je počela kiša. Prava, debela, malteški pljusak s vjetrom koji ti okreće kišobran naopako. Stajali smo pod nadstrešnicom terminala, mokri, i rekli si nekoliko stvari koje zvuče puno gore nego što jesu. Da on uvijek kasni. Da ja uvijek žurim. Da bi bilo lijepo da jednom netko pita onog drugog prije nego što poludi.
Dvadeset minuta nismo razgovarali. Ja sam gledala more, on telefon.
Onda je ustao, otišao do malog kioska u kutu terminala i vratio se s vrećicom vrućih pastizza, malteških lisnatih pita sa sirom i graškom. Pružio mi je jednu, bez riječi.
„To nije isprika”, rekla sam.
„Znam. Isprika je druga.”
Druga je bila sa sirom. Prihvatila sam je.
Kiosk drži gospođa u cvjetnoj pregači, koja je cijelu svađu gledala iz prvog reda. Kad smo odlazili, dala sam joj današnju karticu. Pogledala nas je oboje i rekla: „Every couple fights. Only good ones share pastizzi after.”
Navečer je kiša i dalje lupala po škurama. Sinjura Rita nam je pred vrata ostavila lonac juhe od graška i ceduljicu: „Za pomirenje.” Kako je znala, ne pitajte.
Pomirili smo se uz juhu, pod dekom, gledajući kišu kroz škure. Što je bilo poslije, ne piše na blogu. Možda smo samo zaspali.
Možda.
Gozo ćemo vidjeti drugi put. Možda, kad budemo stari, a Luka napokon bude na vrijeme.
Nedjelja, 11. 10. – Vitezovi u tvrđavi
Luka:
U tvrđavi Svetog Elma, na samom vrhu poluotoka, nedjeljom ujutro oživljavaju vitezovi. In Guardia se zove: smotra garde iz šesnaestog stoljeća, s bubnjevima, zastavama, mušketama i topovima. Desetci ljudi u crveno-zlatnim odorama i sjajnim kacigama s perjem marširaju po istom dvorištu po kojem su marširali prije četiristo pedeset godina.
Nakon smotre jedan od njih, stariji vojnik sijede brade s crvenim perjem na kacigi, stao je pozirati turistima. Kad je vidio Anu, salutirao je i ostao tako, ozbiljan kao na smotri.
Ana je izvadila karticu iz ruksaka, u njezinoj sivo-crnoj omotnici, i pružila mu je objema rukama, svečano, kao da predaje ključeve grada.
„For the guard of Malta.”

Vojnik ju je primio kao što se prima odlikovanje. Pogledao je, okrenuo, pa je pažljivo spremio pod oklop, uz srce. „The knights thank you”, rekao je dubokim glasom. Ana je pocrvenjela. Prvi put ovaj tjedan ja nisam.
Navečer smo sjedili na zidinama iznad Velike luke, s nogama koje vise nad vodom. Ana je prebrojala kartice u ruksaku: ostalo ih je 86. Narukvica devet.
Otvorio sam atlas. Sljedeći kružić je velik, malo razmazan, nacrtan sigurnom rukom.
Pariz.
„Avionom”, rekla je Ana. „I ovaj put ćeš biti na vrijeme.”
To je priča za Tjedan 4.
Ana i Luka
💡 Jeste li znali?
Vitezovi koji nedjeljom marširaju u tvrđavi sv. Elma potječu iz Jeruzalema. Red sv. Ivana nastao je u vrijeme križarskih ratova: bili su redovnici bolničari koji su njegovali i štitili hodočasnike na putu do Svete zemlje.
Kad je 1291. pala Akra, posljednje križarsko uporište, vitezovi su krenuli lutati: Cipar, pa dvjesto godina Rodos. Godine 1530. car Karlo V. dao im je Maltu, a najamnina je bila jedan sokol godišnje. Od tada ih zovemo malteški vitezovi.

Pratite nas na karti – alc-life.com
Živite bolje. Svaki dan.



