Pišu Ana i Luka
Ponedjeljak, 21. 9. – Ispraćaj

Luka:
Budilica je zazvonila u šest, a ja sam već sjedio na rubu kreveta. Nisam spavao. Ne zbog nervoze – nego kao dijete uoči izleta.
Ruksaci su od nedjelje stajali kod vrata, crveni atlas zamotan u bakinu plahtu na vrhu. U osam smo ih ubacili u auto. Ispred zgrade su nas čekali prijatelji, termosica kave i jedna teglica domaćeg meda „za put”. Nitko nije htio reći „zbogom”, pa smo svi pričali o prometu na autocesti.
Ana se još jednom okrenula prema Dravi. Ja sam upalio auto. Tako je počelo – bez fanfara, s dvije kave i trubljenjem susjeda s balkona.
Prije autoceste svratili smo još u Tvrđu. Prazan trg, oblačno jutro, kip Svetog Trojstva – i nas dvoje s ruksacima i crvenim atlasom pod rukom. Prijatelj nas je slikao, a mi smo se smijali kao da idemo na vikend. Prva fotka s puta oko svijeta snimljena je kilometar i pol od kuće.
Do Plitvica je oko četiri i pol sata vožnje. Kod Karlovca je počela kiša i više nije stala. Stigli smo oko jedan, mokri do koljena, u malu obiteljsku sobu nedaleko od ulaza u park. Domaćica nas je dočekala s juhom, kao da smo njezini.
Utorak, 22. 9. – Plitvice

Ana:
Nakon noćne kiše, jutro na jezerima bilo je čisto i svježe, s tankom maglom nad vodom. Luka je stavio žute leće („za maglu, kako je Saša rekao”) i hodao drvenim stazama kao da je dobio nove oči. Ja sam stala kod prvog velikog slapa i samo gledala.
Toliko puta smo rekli „idemo na Plitvice ovaj vikend”. Nikad nismo otišli. Do sada.
Kad je sunce probilo, zelena voda postala je gotovo nestvarna. Luka me tamo, pred slapovima, poljubio – pred stotinu turista, kao da smo sami. Netko nam je spontano pružio mobitel i rekao „hajde, još jednom, za fotku”. I tako smo dobili prvu pravu sliku s puta.
Oko dva krenuli smo prema moru. Tri sata vožnje kroz Liku, pa niz autocestu prema jugu – i odjednom, iza zavoja, Jadran. U Split smo stigli pred mrak, a bura nas je dočekala na Rivi kao da nas želi otpuhati natrag u Slavoniju. Nije uspjela.
Srijeda, 23. 9. – Marjan

Luka:
Prvo pravo splitsko jutro, bez oblaka. Popeli smo se kroz Varoš, stepenicu po stepenicu, do prvog vidikovca na Marjanu. Ana je usput brojala stepenice i odustala negdje oko sto pedesete.
Gore – cijeli Split pod nama. Crveni krovovi, zvonik sv. Duje, luka i trajekti, otoci u izmaglici, a iza svega planine. Stavio sam tamne leće i dugo samo stajao naslonjen na kamenu ogradu.
Negdje dolje, u luci, stajao je i naš brod. Još nismo znali koji. Ali znali smo da je tamo.
Četvrtak, 24. 9. – Kava i Grgurov palac


Ana:
U Splitu se kava ne pije, u Splitu se kava sjedi. To smo naučili u četvrtak ujutro, u malom kafiću u kamenoj uličici starog grada, pod bijelo-plavim šalom obješenim na zidu. Konobar nas je odmjerio od glave do pete i pitao: „Turisti?” Luka je rekao: „Ne – Slavonci.” Smijali su se svi za susjednim stolovima.
Poslije kave otišli smo do Grgura Ninskog, divovskog kipa kod Zlatnih vrata. Ima jedan palac na nozi – sjajan, zlatan, izlizan od milijuna ruku. Kažu da donosi sreću ako ga protrljaš. Protrljali smo ga oboje, istovremeno. Za 80 tjedana sreće treba malo više truda. 😄
Petak, 25. 9. – Kišni dan
Luka:
U petak je Split pokazao da i on zna biti siv. Kiša od jutra. Spustili smo se u podrume Dioklecijanove palače i dva sata lutali kroz kamene dvorane koje su starije od svega što smo ikad vidjeli. Ana kaže da tamo miriše na povijest. Ja kažem da miriše na vlagu. Dogovorili smo se da oboje imamo pravo.
Popodne smo, umjesto plana, imali posao: auto. Nismo ga mogli povesti oko svijeta, a ni ostaviti u Splitu na dvije godine. Tata je, naravno, odmah rekao: „Dolazim po njega.” Sutra navečer stiže autobusom.
Ostatak kišnog popodneva proveli smo u hotelu. Kiša lupa po prozoru, Split je siv, a nas dvoje sami i nigdje ne moramo biti. Ostalo ne ide na blog. ❤️
Subota, 26. 9. – More
Ana:
Sunce se vratilo, a more je još bilo toplo. Na Bačvicama smo se kupali kao da je kolovoz. Luka je pokušao naučiti picigin od trojice domaćih dečki – mokrih, glasnih i nevjerojatno strpljivih. Nije naučio. Ali dečki su se smijali, i on se smijao, i to je bilo dovoljno.
Kad smo odlazili, Luka je jednom od njih pružio malu karticu u sivo-crnoj omotnici iz velikog ALC ruksaka. „Uspomena od dvoje Slavonaca. Pročitaj upute unutra.” Prva od stotinu. Mislila sam da ću se tome smijati – a zapravo me malo stisnulo u grlu.
Navečer je stigao Lukin tata. Kratko, muški: ključevi, zagrljaj, „javite se svaki tjedan”. Gledala sam ga kako se udaljava našim autom niz Obalu i tek tada mi je postalo stvarno – od sada idemo pješice, brodom, vlakom i avionom. Bez povratka do proljeća 2028.
Nedjelja, 27. 9. – Zadnja večer
Luka:
Bio je Svjetski dan turizma, pa smo ujutro uhvatili besplatnu šetnju s vodičem kroz palaču. Ana je postavljala više pitanja nego cijela grupa zajedno.
Popodne smo spakirali ruksake – sve što imamo za iduće dvije godine, na leđima.
Zadnja večer u Hrvatskoj. Šetali smo Rivom s ruksacima na leđima, polako, za ruku, između palmi, dok se nebo bojilo u ružičasto. Nismo puno pričali. Nije trebalo.


Trajekt za Anconu pristaje na Gatu sv. Petra, s druge strane luke, preko puta kolodvora. Na pristaništu treba biti barem sat vremena prije polaska, pa smo u pola sedam već stajali uz Aureliju – veliku bijelu ladu s tamnoplavim pojasom. Zamolili smo jednog putnika da nas još jednom slika, s brodom iza leđa. Oko nas kamioni, auti, putnici s koferima i jedan nono s dvije gajbe rajčica.
U 19:30 trajekt se odlijepio od obale. Otišli smo na krmu, na sam stražnji dio broda, i stali uz ogradu. Ispod nas se pjenila brazda – ravna bijela crta koja je vodila natrag, prema Rivi, palmama, zvoniku, Marjanu. Split se smanjivao dok svjetla nisu postala tek zlatna crta na horizontu.
Ana je mahala. Nikome posebno – obali. Obitelji u Osijeku, tati koji našim autom vozi kroz Liku, prijateljima s termosicom kave. Zagrlio sam je oko struka i mahao s njom.
Onda sam vidio suzu. Jednu, na obrazu, u svjetlu s palube. Nije je obrisala.

Tek tada nas je stvarno pogodilo. Sve ono „jednog dana”, sve karte, planovi i šale za stolom – odjednom je bilo stvarno. Iza nas Hrvatska, ispred nas 79 tjedana i cijeli svijet. Nema više „možda”. Nema natrag.
„Jesmo li mi normalni?”, šapnula je.
„Nismo”, rekao sam. „I to je najbolji dio.”
Stajali smo tamo dok obala nije potpuno nestala u mraku. Tek onda smo otišli unutra.
Ana je izvukla crveni atlas i otvorila ga na Italiji. Prvi djedov kružić.
„Rim”, rekla je. „Sutra.”
U Anconu stižemo u ponedjeljak, u sedam ujutro. Ali to je već priča za Tjedan 2.
Ana i Luka
💡 Jeste li znali?
Plitvička jezera još uvijek rastu. Šesnaest jezera spušta se u kaskadama, a odvajaju ih prirodne brane od sedre koju zajedno grade voda, zrak, mahovine i alge. Te brane rastu otprilike centimetar godišnje. Geološki su jezera vrlo mlada, postoje tek od kraja ledenog doba, prije 12 do 15 tisuća godina.
Godine 1979. Plitvice su među prvim prirodnim lokalitetima na svijetu upisane na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Danas ih svake godine posjeti više od milijun ljudi.

Pratite nas na karti – alc-life.com
Živite bolje. Svaki dan.



