Tjedan 4 od 80 – Pariz i Amsterdam: grad ljubavi i grad na vodi

Ana na prozoru sobe na Montmartreu, Pariz

Pišu Ana i Luka

Ponedjeljak, 12. 10. – Luka je bio prvi

Ana:

Neka se zapiše, crno na bijelo, za buduće generacije: na aerodrom na Malti prvi je stigao Luka.

Ja sam kasnila. U zadnji čas sam otrčala do onog kioska u terminalu po vrećicu pastizza za put, jer sam mislila da su to zadnje pastizze u mom životu. Kad sam se, zadihana, dovukla do izlaza, sjedio je tamo prekriženih nogu, s kartom za ukrcaj u ruci i najzadovoljnijim izrazom lica koji sam ikad vidjela. Kao mačak koji je upravo pojeo kanarinca, pa još i dobio pohvalu.

„Netko je jučer rekao da ću ovaj put biti na vrijeme”, rekao je.

„Netko je to rekao da te motivira.”

„Netko je uspio.”

Pastizze je pojeo sam. Sve tri. Zaslužio je.

Luka ne voli polijetanja. Nikad nije volio. Inženjer je, zna točno kako avion leti, koliko teži i zašto ne bi trebao pasti, i baš zato mu se ne sviđa. Kad su motori zaurlali, uhvatio me za ruku i stisnuo je tako da mi je narukvica ostavila trag na zapešću. Pustio me tek iznad Sicilije. Poslije smo se oboje lijepili za prozor: Etna s malim bijelim perjem dima, pa Sardinija, pa Alpe, već posute prvim snijegom, kao kolač pošećeren za nedjelju.

U Parizu nas je dočekala jutarnja izmaglica, koja se do podneva rastopila u pravo ljeto. Dvadeset i dva stupnja, sredinom listopada. Taksist, stariji gospodin s brkovima i krunicom na retrovizoru, rekao je da takvu jesen ne pamti. Cijelim putem do Montmartrea vozio je sa spuštenim prozorom i pjevušio neke stare šansone, a kad je shvatio da smo iz Hrvatske, rekao je samo „Ah, la Croatie! Football!” i dao nam popust.

Spavamo u malom starom hotelu na samom vrhu brda, na petom katu bez dizala, u sobi pod krovom. Stepenice su uske, drvene i škripe, a ruksaci su teški. Na trećem katu Luka je rekao da tu ostajemo. Na četvrtom je rekao da je ovo bila moja ideja. Na petom se udario glavom u gredu. Strop je kos, pa se u prvih pet minuta udario još jednom. Sada hoda po sobi pognut, kao da stalno nekome nešto šapće.

Ali soba… Ima jedan mali prozor, i kroz njega se vidi cijeli Pariz: sivi krovovi od cinka, stotine crvenih dimnjaka poredanih kao vojnici, golubovi, nečije rublje, a u daljini, malen kao igračka, Eiffelov toranj. Krevet je bijel, širok, stari drveni, s čipkastim jastucima. Na zidu crno-bijela fotografija para koji se ljubi na nekom mostu. Na noćnom ormariću ruža u čaši.

„Ovo”, rekla sam, „je soba u kojoj se ljudi zaljubljuju.”

„Mi smo već zaljubljeni.”

„Onda ćemo se zaljubiti još malo.”

Vlasnica, madame Odile, nosi biserne naušnice i crveni ruž u sedam ujutro i u sedam navečer. Ima možda sedamdeset godina, a hoda kao balerina. Dok nam je davala ključ, velik, mjedeni, s crvenom kićankom, odmjerila nas je od glave do pete i rekla: „Ah. Mladenci?”

„Šest godina”, rekao je Luka.

„To je isto”, rekla je. „U Parizu se svi ponovno vjenčaju.”

Dobila je prvu parišku karticu. Pročitala je upute u omotnici, pa nas pogledala preko naočala kao da smo joj predali tajnu poruku iz rata. Spremila ju je u ladicu ispod pulta, pored knjige gostiju, i zaključala.

Popodne smo lutali Montmartreom bez karte. Uske strme uličice, vinograd usred grada (pravi, s grožđem!), mali trgovi s klupama i starci koji igraju boće. U jednom malom parku našli smo zid, Le Mur des je t'aime, Zid ljubavi, plavi, prekriven riječima „volim te” na stotinama jezika. Ljudi stoje ispred njega i traže svoj jezik. Tražila sam i ja, sigurno deset minuta, s nosom na pločicama. Našla sam „volim te”, dolje u kutu. Ne znam je li tamo napisano kao hrvatski ili kao neki od susjednih jezika. Nije me bilo briga. Za nas je bilo naše.

Luka me fotografirao kako pokazujem prstom na te dvije riječi. Izgledam kao dijete koje je našlo svoje ime na torti.

Večerali smo u maloj krepinici, crêperie, s četiri stola i kuharicom iz Bretanje koja je palačinke okretala rukom, bez lopatice. Luka je jeo slanu, od heljdinog brašna, sa šunkom, sirom i jajem na oko u sredini. Ja sam jela slatku, s karamelom od slanog maslaca. Jednu. Pa sam ukrala pola njegove. Pa smo naručili još jednu, s kestenovim kremom, za oboje.

Poslije smo sjedili na stepenicama ispod bazilike Sacré-Cœur s bocom vina od pet eura i dvije papirnate čaše, dok je sunce zalazilo iza grada. Bijela bazilika iznad nas postala je ružičasta, pa zlatna, pa plava. Pod nama se Pariz palio, ulicu po ulicu. Svirao je harmonikaš, ljudi su pjevali, jedan par u šezdesetima plesao je na stepenicama, polako, oslonjeni čelom o čelo. Luka mi je stavio jaknu oko ramena, iako nije bilo hladno.

A onda smo se vratili u sobu pod krovom.

Krevet je star, drven i, saznali smo, vrlo glasan. Oko ponoći netko je s druge strane zida tri puta pokucao. Pristojno. Gotovo nježno.

Smijala sam se u jastuk sve dok nisam zaspala. Nije baš da sam zaspala odmah.

Utorak, 13. 10. – Doručak na prozoru

Luka:

Najtopliji dan tjedna, dvadeset i jedan stupanj i nebo bez ijednog oblaka. Pariz je pod nekom anticiklonom koja ne želi otići, a mi nismo imali ništa protiv.

Probudio sam se prvi. To se kod nas ne događa često, pa sam to iskoristio. Obukao sam se tiho, sagnuo se pod gredom (naučio sam) i sišao pet katova u pekaru na uglu. Tamo radi djevojka s brašnom na obrazu koja je, kad sam rekao „deux croissants, s'il vous plaît”, odgovorila na engleskom, i to brzo. Moj francuski očito ima naglasak iz Slavonije. Uzeo sam dva kroasana, dva pain au chocolat, jednu bagetu još toplu, tako da je pucketala u papiru, i dvije kave u papirnatim čašama.

Kad sam se vratio, Ana je sjedila na prozoru u mojoj košulji, bosa, s koljenima pod bradom, i gledala grad koji se budio. Ispod nje su se dimnjaci zlatili u izmaglici, golubovi su šetali po limu, a negdje dolje netko je dizao željezne rolete na dućanu.

Ana na prozoru sobe na Montmartreu, Pariz

Rekla je: „Ne miči se. Hoću zapamtiti ovaj trenutak.”

Stajao sam na vratima s vrećicom kroasana i gledao je. Šest godina braka, dvadesetak godina otkad sam je ponovno sreo na onom rođendanu u Osijeku, i gotovo trideset otkad je u pidžami pretrčavala našu ulicu. I još uvijek mi zastane dah.

Pa smo zapamtili taj trenutak. Temeljito. Kave su se ohladile, a kroasani su pričekali.

Iz sobe smo izašli tek u podne. Kroasane nismo ni načeli. Ana je poslije rekla da je to bio najbolji doručak u njezinu životu.

Ne pitajte.

Popodne smo se spustili do Seine i otišli na Île de la Cité, otok usred rijeke gdje je Pariz počeo prije dvije tisuće godina. Notre-Dame stoji tamo opet čitava, svijetla, očišćena, sa šiljastim tornjem koji je nakon onog požara 2019. sagrađen ponovno, onako kako je bio. Stajali smo u redu pola sata. Unutra je kamen bio toliko svijetao da je izgledao nov, a vitraji su na pod bacali mrlje plave, crvene i ljubičaste. Ana je upalila svijeću. Nije rekla za koga. Mislim da znam.

Onda preko malog mosta na drugi otočić, Saint-Louis, gdje se prodaje sladoled za koji ljudi stoje u redu i u studenom. Stali smo i mi. Ana je uzela malinu i tamnu čokoladu, ja slani karamel i nešto s kestenom. Na mostu je svirao jedan dečko na kontrabasu, a mi smo jeli sladoled i lizali prste kao djeca.

A onda smo krenuli uz Seinu, od Notre-Damea prema Louvreu, uz dugi niz zelenih drvenih kutija pričvršćenih za kameni zid. To su bouquinistes, prodavači starih knjiga. Stoje tu više od četiristo godina: kutije se ujutro otključaju, poklopci se podignu i pretvore u male krovove, a navečer se sve opet zaključa, i tako svaki dan. Stare knjige, razglednice, plakati, gravure, mape, pisma nepoznatih ljudi.

Ana i Luka kod bukinista uz Seinu

Ana se zaustavila kod jednog starca sijede brade, u kapi, s lulom koju nije palio. Iz kutije je izvukla staru kartu Pariza, požutjelu i presavijenu, iz 1920-ih. Na njoj je netko olovkom zaokružio jedan most, Pont Neuf, i pored napisao datum: 1931.

„Kao djed”, šapnula je.

Cjenkala se deset minuta na francuskom kojeg nema, rukama, osmijehom i jednom riječju, s'il vous plaît, koju je ponovila možda dvadeset puta. Starac je uživao više od nje. Na kraju ju je prodao za pola cijene, ali pod jednim uvjetom: da mu kažemo zašto nam toliko treba.

Ana mu je ispričala o djedu, o crvenom atlasu na tavanu, o osamdeset kružića i o riječima na zadnjoj stranici, „Jednog dana”. Ja sam prevodio dijelove koje nije znala na engleskom, a on je kimao.

Starac je dugo šutio. Onda je skinuo kapu, ozbiljno, kao da je netko umro ili se netko rodio.

„Your grandfather was a bouquiniste of the heart”, rekao je.

Dobio je karticu. Spremio ju je u staru knjigu poezije, između dvije stranice, kao bookmark, i rekao da će je pokazati svakome tko kupi tu knjigu.

Večerali smo u bistrou s crveno-bijelim stolnjacima i konobarom koji je izgledao kao da je radio tamo od otvaranja, 1920. Ja sam, iz inata i hrabrosti, naručio puževe. Došlo ih je šest, u maslacu s češnjakom i peršinom, s malom vilicom i kliještima koja izgledaju kao kirurški instrument. Ana je gledala kao da sam naručio nešto živo. Bili su odlični. Pojela je četiri.

Ona je uzela pačji batak, confit de canard, s krumpirima pečenim u pačjoj masti, a za kraj smo dijelili crème brûlée. Ana je žličicom kucnula po zapečenoj korici šećera, ona je pukla kao led na lokvi, a Ana je rekla: „To je najljepši zvuk na svijetu.” Poslije je rekla da nije, ali to je bilo poslije.

Navečer smo otišli na Trocadéro. Svaki puni sat, kad padne mrak, Eiffelov toranj pet minuta treperi tisućama bijelih svjetala, kao da netko po njemu prospe šampanjac. Ljudi oko nas su vrištali, snimali, grlili se. Jedan mladić je kleknuo i zaprosio djevojku, a cijeli trg je zapljeskao. Rekla je da.

Ana i Luka se ljube pred Eiffelovim tornjem noću

Ja nisam gledao toranj. Gledao sam Anu.

„Bi li se opet udala za mene?”, pitao sam.

Pogledala me, ozbiljno, onako kako gleda pacijente kad nešto procjenjuje.

„Pitaj me ponovno za osamdeset tjedana.”

Onda me poljubila. Toranj je i dalje treperio. Mislim da je to bio najljepši „možda” koji sam ikad dobio.

Kući smo išli pješice, preko pola Pariza, preko mostova, uz rijeku, dugo, polako, ne žureći se nikamo. Na petom katu sam se sagnuo pod gredom bez razmišljanja.

Susjed s druge strane zida te je noći pokucao samo jednom. Valjda se navikava.

Srijeda, 14. 10. – Portret na Montmartreu

Ana:

Sunčano, devetnaest stupnjeva, i Montmartre pun slikara.

Ujutro smo se razdvojili, prvi put na putu, na tri sata. Luka je otišao u stari tehnički muzej, Musée des Arts et Métiers, gdje u bivšoj crkvi visi Foucaultovo njihalo, a po vitrinama stoje prvi radio-aparati, prvi strojevi za računanje i prvi avioni. Vratio se kao dječak iz zabavnog parka. Pričao je o njihalu dvadeset minuta, i ja sam slušala, i ne pitajte me ništa o tome, jer sam gledala njegove oči, a ne slušala riječi.

Ja sam za to vrijeme bila na tečaju pravljenja makarona, onih malih okruglih francuskih kolačića od bjelanjaka i bademovog brašna, šarenih kao bomboni. Bilo nas je šest: dvije Japanke, jedna Amerikanka, jedan Brazilac s majkom i ja. Učiteljica, madame Claire, imala je pregaču s cvjetićima i strpljenje kao svetica. Moji makaroni su ispali malo krivi, malo napuknuti, i sigurno najukusniji. Napunila sam ih kremom od pistacija i malinom i spakirala u kutijicu za Luku.

Pojeo ih je sve, na klupi ispred muzeja, i rekao da su bolji od onih u izlogu. Lagao je. Volim ga.

Onda smo sišli pod zemlju. Katakombe. Luka je to htio od Osijeka: „Grad ispod grada, Ana. Inženjerski, to je čudo.” Ja sam htjela kavu.

Sto trideset i jedna stuba, u krug, sve dublje, dok se zrak ne ohladi na četrnaest stupnjeva i ne počne mirisati na kamen i vrijeme. Onda hodnik. Pa natpis iznad ulaza: Arrête! C'est ici l'empire de la Mort. Stani, ovdje je carstvo smrti. Uhvatila sam Luku za ruku i nisam je pustila do kraja.

Zidovi su od kostiju. Ne slikovito rečeno, nego doslovno. Bedrene kosti složene kao drva za zimu, a između njih redovi lubanja, uredni kao vez. Šest milijuna ljudi. Nitko ne govori glasno. Čak ni Amerikanci.

Naš vodič, mršav gospodin u crnom džemperu, zastao je kod jednog zida i spustio glas. „Ove kosti došle su s groblja Svetih Nevinih. Tamo je bio pokopan i Nicolas Flamel.” Pogledao nas je preko naočala. „Kažu da je bio alkemičar. Kažu da je našao kamen mudraca. Kažu i da je njegov grob, kad su ga otvorili, bio prazan.” Slegnuo je ramenima. „Kažu.”

Luka je, naravno, odmah htio znati gdje je Flamel. Vodič se samo nasmiješio.

Onda nam je pričao o Philibertu Aspairtu, vrataru bolnice koji je 1793. sišao ovamo sam, sa svijećom, i nikad se nije vratio. Našli su ga jedanaest godina kasnije, nekoliko minuta od izlaza, sa svežnjem ključeva u ruci.

Luka je provjerio bateriju na mobitelu. Dvaput.

Kad smo izašli na sunce, na mali trg pun prometa i mirisa kruha, stisnuo me je jače nego inače. „Znaš što sam shvatio dolje?” rekao je. „Da je život kratak, a ti si jako topla.” Kava je čekala. Nije dugo čekala.

Popodne smo se popeli na trg Place du Tertre. Slikari tamo sjede pod crvenim suncobranima i rade isto što i prije sto godina: slikaju krovove, crtaju turiste i čekaju. Jedan od njih, monsieur Gérard, star, u tvidovoj kapi, s okruglim naočalama na vrhu nosa i rukama crnim od ugljena, pozvao nas je rukom.

„Vous deux. Assis.” Vas dvoje. Sjednite.

Sjeli smo na dva mala sklopiva stolčića, ja s glavom na Lukinom ramenu, i trebali smo mirovati četrdeset minuta. Nismo izdržali ni četiri. Luka je stalno šaptao gluposti, o puževima, o gredi, o susjedu iza zida, a ja sam se smijala, a monsieur Gérard je uzdisao kao čovjek koji je u životu nacrtao previše zaljubljenih parova.

„Ne mičite se”, rekao je. „Ljubiti se možete poslije. Imate cijelu noć.”

Cijeli trg se nasmijao. Neka Talijanka je zapljeskala. Ja sam pocrvenjela do ušiju. Luka nije. Luka je bio ponosan.

Portret je ispao predivan. Ugljen, nas dvoje, moja šiška i Lukina brada, i nešto u našim očima što ni sami ne znamo nacrtati. Monsieur Gérard ga je potpisao u kutu i dodao datum, sitno, olovkom, kao što je djed pisao u atlas. Smotali smo ga u kartonsku cijev, i sada putuje s nama, zataknut sa strane Lukinog ruksaka. Monsieur Gérard dobio je karticu i stavio je u džep na prsima, „tamo gdje drže ljubavna pisma”.

Portret Ane i Luke na Place du Tertre

Zatim smo se spustili do tržnice u ulici Lepic, koja vijuga niz brdo. Ondje smo složili ručak na nogama, iz papirnatih vrećica: kozji sir umotan u kestenov list, tri vrste kruha, smokve, šunku koja se topila na jeziku, maslinke i kolač s jabukama, tarte tatin, karameliziran i još topao, od kojeg mi se još uvijek vrti u glavi. Luka je jeo kao da sutra nema hrane. Ja sam uzimala recepte. Prodavačica sira mi je zapisala svoj na poleđini računa, uz srce, i rekla da sir treba jesti „na sobnoj temperaturi i s ljubavlju”. Rekla sam joj da taj drugi sastojak imamo.

Zadnja večer u Parizu.

Večerali smo u restoranu koji sam ja izabrala, mali, sa svijećama, pet stolova, a kuhar je sam iznosio tanjure. Riba s maslacem i limunom, pire koji je bio više maslac nego krumpir, i čaša bijelog vina iz doline Loire. Za desert čokoladni mousse, jedan, s dvije žličice. Luka je ostavio zadnju žličicu meni. To je najveća ljubavna izjava koju poznajem.

Onda smo prošetali do mosta Pont des Arts, dok se nad Seinom palila svjetla. Ispod nas su prolazili brodići puni ljudi, s glazbom. Netko nam je mahnuo, mahnuli smo i mi. Ne znam koliko smo dugo tamo stajali. Ne znam ni kako smo se vratili na peti kat. Znam samo da sam se na stepenicama izula, da je Luka nosio moje cipele, i da je te noći susjed s druge strane zida prestao kucati.

Ili smo mi prestali čuti.

P.S. za Sašu B., jer znam da čitaš: Luka od prvog dana ne skida zelenu narukvicu, kartica mu je na mobitelu, a čašu vode koju mu svaku večer ostavim pored kreveta prije toga dotaknem iglom. On to ne zna. Ne znam ni ja što se točno događa, ali nešto se događa. 😊 Nemoj mu reći za vodu.

Četvrtak, 15. 10. – Vlakom u grad na vodi

Luka:

Za doručkom smo napokon upoznali susjeda.

Doručkuje se u maloj sobi u prizemlju, za četiri okrugla stola, s kavom u velikim šalicama bez drške, u koje se kroasan umače. Za stolom u kutu sjedio je stariji gospodin. Monsieur Henri. Osamdeset i jedna godina, bijeli brkovi, svileni šal, kava bez šećera, novine presavijene na četiri. U ovom hotelu odsjeda svakog listopada već četrdeset godina, otkad je ovdje upoznao svoju pokojnu ženu. U istoj sobi. Onoj do naše.

Ana se ukočila nad kroasanom. Ja sam se pravio da proučavam marmeladu. Dugo. Marmelada od marelica. Vrlo zanimljiva marmelada.

Monsieur Henri je polako odložio šalicu, pogledao nas preko ruba i namignuo.

„Ah, l'amour”, rekao je. „Zid je tanak, ali sjećanja su debela. Hvala vam. Podsjetili ste me na četrdeset i šestu.”

Onda se nagnuo prema meni, spustio glas i dodao: „A vi, mladiću… Tri noći zaredom. Svaka čast. Ja sam to u vašim godinama mogao samo dvije.”

Ana se smijala toliko da je morala izaći van, na ulicu, i tamo se smijati u šal. Ja sam ostao, crven, i popio s monsieur Henrijem još jednu kavu. Pričao mi je o svojoj ženi, Hélène. Upoznali su se na stepenicama ovog hotela; ona je silazila, on se penjao, i nitko se nije htio pomaknuti. Bila su četrdeset i dva zajednička listopada. „Nijedan nije bio dovoljan”, rekao je.

Monsieur Henri je dobio karticu. Rekao je da će je ponijeti ženi na groblje, „da zna da se u ovoj sobi još uvijek netko voli”.

Madame Odile nas je izgrlila na vratima kao da odlazimo u rat, a ne u Nizozemsku. Ani je u ruke gurnula malu vrećicu lavande, „za ormar, za sreću”, a meni je rekla: „Pazite na gredu u životu.” Mislim da je mislila doslovno. Onda je Ani tiho rekla nešto na uho, a Ana je pocrvenjela do korijena šiški. Tek u vlaku mi je priznala što: „Sljedeći put tražite sobu na kraju hodnika. Tamo nema susjeda. A krevet je od metala.”

S Gare du Norda brzi vlak vozi do Amsterdama tri sata i dvadeset minuta. Pariz je ostao na suncu, Belgija je prošla u magli, a Nizozemska nas je dočekala sivim nebom, vjetrom i petnaest stupnjeva. Ravna zemlja do horizonta, kanali kao ravnalom povučeni, crno-bijele krave, ovce, vjetrenjače i nebo koje zauzima tri četvrtine pogleda. Ana je cijelim putem crtala novu kartu u bilježnicu, Pariz sa svim našim mjestima, malim srcima i strelicama, a zatim je zaspala na mom ramenu, s olovkom u ruci.

Konduktor, Belgijanac, visok, s naočalama na lančiću, zastao je kod nas, pogledao zaspalu Anu i njenu kartu i šapnuo: „Bon voyage, les amoureux.” Sretan put, zaljubljeni.

Amsterdam je prvo naše mjesto. Ne djedovo, nego naše. Jedna od deset plavih zvjezdica koje smo sami nacrtali u crveni atlas one večeri u Osijeku. Ana je inzistirala da ga stavimo na popis, jer je kao studentica ovdje trebala doći na razmjenu, pa se nije dogodilo. „Nije se dogodilo tada”, rekla je u vlaku. „Događa se sada.”

Izlazak sa stanice Amsterdam Centraal je kao ulazak u drugi film. Ispred tebe voda, tramvaji, tisuće parkiranih bicikala u tri kata, zvona bicikala sa svih strana, uske kuće od tamne cigle, nagnute jedna na drugu kao stari prijatelji poslije večere.

Ovdje ne spavamo u hotelu. Spavamo na brodu.

Kuća na vodi, na kanalu Prinsengracht: drvena, mala, zelena s bijelim rubovima, s okruglim prozorima, cvijećem u teglama na krovu i krevetom koji se, kad netko prođe čamcem, lagano zaljulja. Dočekao nas je vlasnik, Joost, dva metra visok, s ključem i uputama: „Ne naginjite se previše na jednu stranu. Brod je star, ali iskren.”

Do nas, na susjednom brodu, sjedila je sitna starica s bijelom kosom i riđim mačkom na krilu i mahala nam kao da nas čeka godinama.

„Ik ben Mies”, rekla je. Ja sam Mies.

Navečer smo, preporukom Joosta, otišli na rijsttafel, „rižin stol”, indonezijsku gozbu koju Nizozemci obožavaju još od vremena kad su trgovali s dalekim otocima. Na stol je stiglo šesnaest malih zdjelica: piletina u kikiriki umaku, govedina kuhana u kokosu satima, ljuti sambal, jaja u curryju, prženi banani, ražnjići, kiseli krastavci s čilijem, kokos tostiran s kikirikijem. Sve se jede s rižom, malo od svega, i stalno nešto novo. Ana je sambal kušala jednom. Nakon toga je popila moju vodu, svoju vodu i pola vrča.

Vratili smo se na brod kad je počela sitna kiša. Kapljice su udarale po krovu kao prsti po stolu. Brod se lagano ljuljao. Ana je rekla da je to kao spavati u kolijevci.

Tko je Mies, saznat ćete sutra.

Petak, 16. 10. – Radio gospođe Mies

Ana:

Cijeli dan je padala kiša. Prava, nizozemska, uporna, s vjetrom koji je kišu nosio vodoravno preko kanala, tako da ti kišobran služi samo da imaš što držati u ruci.

Ujutro je Mies pokucala na naš okrugli prozor i pozvala nas na kavu. Kava je bila jaka, a uz nju je stigla stroopwafel, tanki vafl slijepljen sirupom, koji se stavi na vrh šalice da ga para omekša. Mies nam je pokazala kako se to radi, ozbiljno, kao da nas uči obiteljsku tajnu.

Njezin brod je iznutra kao kutija s uspomenama: brodska lampa od mjedi, slike u okvirima, biljke na svakoj polici, kukičani jastučići, porculanske plave pločice s vjetrenjačama, i riđi mačak Kees koji spava na jastuku kao da je on vlasnik broda.

Mačak se zove po njezinom mužu. Muž je umro prije devet godina. Bio je kapetan na teglenici, četrdeset godina je vozio teret po rijekama, od Rotterdama do Švicarske, i sam je, dasku po dasku, sagradio ovaj brod, kad su otišli u mirovinu. Na zidu je bila njegova slika: širok čovjek, s lulom i kapetanskom kapom, i s osmijehom kao da je upravo ispričao vic.

U kutu je stajao stari radio, iz pedesetih, od orahovine, s velikim okruglim gumbima i platnom preko zvučnika. „Kees ga je slušao svaku večer”, rekla je Mies. „Vijesti, nogomet i stare pjesme. Otkad je on otišao, šuti i radio.”

Pogledala sam Luku. Luka je već bio na koljenima iza radija.

Rekla sam vam da Luka restaurira stare radio-aparate. Kod kuće u Osijeku ih ima sedam, i ja ih sve mrzim jer skupljaju prašinu i zauzimaju pola dnevnog boravka. Ovaj put sam ga voljela.

Kod Mies je ostala Keesova kutija s alatom, s lemilom i svim žicama, uredno složena, kao da će se on svaki čas vratiti. Luka je skinuo stražnju ploču, zazviždao, i rekao: „Ovo je napravljeno da traje.” Zatim je radio tri sata. Mjerio, čistio, lemio, mrmljao sam sebi u bradu. Jedan kondenzator je bio napuhan kao stari krumpir, pa je Luka našao zamjenu u Keesovoj kutiji, u maloj limenci od bombona, s natpisom ispisanim rukom: reserve. Kees je, izgleda, sve isplanirao prije nas. Kao djed.

Mies je kuhala čaj, ja sam držala svjetiljku, mačak je nadgledao. Kiša je lupala po krovu. Nitko nije puno pričao.

Onda je Luka okrenuo gumb.

Najprije je nešto krčalo. Onda se, polako, upalio jantarni brojčanik, iznutra, kao da se netko probudio. A onda je iz radija, kroz šum, zasvirala stara nizozemska pjesma, nježna, s harmonikom i muškim glasom koji je pjevao o nekome tko se vraća kući.

Mies je stavila ruku na usta. Plakala je. Onda je ustala, uzela Luku za ruke i zaplesala s njim po malom salonu, između biljaka i mačka, uz kišu koja je lupala po krovu. Luka pleše kao medvjed. Bio je to najljepši ples koji sam ikad vidjela.

Ana stavlja plavu narukvicu gospođi Mies, Luka uz stari radio

Kad su završili, kleknula sam ispred nje i stavila joj plavu narukvicu oko tankog zapešća.

„Plavu”, rekla sam. „Kao voda oko tvog broda.”

Mies je gledala narukvicu, pa nas, pa radio. „Dank je wel”, rekla je. Hvala vam. Onda je dodala nešto na nizozemskom što nismo razumjeli, ali smo razumjeli.

Za ručak nas nije pustila. Skuhala je stamppot, pire od krumpira izmiješan s keljom, s debelom dimljenom kobasicom na vrhu i jezercem umaka u sredini. Jelo za kišne dane, rekla je. Pojeli smo dvije porcije i nismo se mogli maknuti s kauča. Mačak Kees je spavao na Lukinim nogama.

Navečer je cijeli Amsterdam plesao. Ovaj tjedan je ovdje veliki festival elektronske glazbe, tisuće događaja u stotinama klubova po cijelom gradu, i ulice su bile pune mladih ljudi u kabanicama, sa sjajem na licu. Prvo smo stali ispred kioska i pojeli pomfrit iz papirnatog korneta, debeo, hrskav, s majonezom, stojeći pod nadstrešnicom dok je kiša pljuštala. Najbolji pomfrit na svijetu, tvrdi Luka, i ne dâ se uvjeriti u suprotno.

Put do kluba vodio je kroz staru četvrt uz kanal, onu poznatu po crvenim izlozima. Pod kišom je cijela ulica svijetlila crveno, a kanal je izgledao kao da netko u njega lijeva vino. Luka je, kao i svaki turist prije njega, okrenuo glavu prema jednom izlogu. Na pola sekunde. Prije nego što je išta stigao vidjeti, moja ruka bila mu je preko očiju.

„Gledaj u mene”, rekla sam.
„Gledam”, rekao je. „Samo sam provjeravao zavjese. Kao inženjer.”

Platio je to sladoledom. Dvaput.

Ana Luki pokriva oči u crvenoj četvrti Amsterdama

Onda smo završili u malom klubu u podrumu, uz kanal, mokri od kiše, među dvadesetogodišnjacima. Mislila sam da ćemo ostati sat vremena. Plesali smo do tri ujutro. Jedan dečko s naočalama nas je pitao koliko imamo godina, i kad smo rekli, rekao je: „Respect.” Luka je to ponavljao do kraja tjedna.

Doma smo se vratili bosi, s cipelama u rukama, po kiši. Luka je pjevao, onu pjesmu s Miesinog radija, iako ne zna riječi. Ja sam se smijala.

Brod se te noći jako ljuljao.

I nije bio vjetar.

Ujutro je Joost, vlasnik broda, došao provjeriti konope i pitao je li noćas bila oluja, jer mu se brod „čudno pomaknuo”. Luka je rekao da je puhalo sa sjevera. Mies je na svom brodu samo spustila pogled u šalicu i nasmiješila se. Mačak Kees nije nas gledao cijelo jutro.

Subota, 17. 10. – Bicikli, haringa i lukovice

Luka:

Kiša je stala, vjetar se smirio, petnaest stupnjeva i oblaci kroz koje je povremeno provirilo sunce. Idealno za bicikl, rekla je Ana.

U Amsterdamu ima više bicikala nego ljudi. Ja na biciklu nisam sjedio dvadeset godina. Zadnji put je to bio djedov stari bicikl, u dvorištu kod oraha, i završio sam u koprivama.

Mladić u najmu, Daan, pogledao me i odmah znao. Dao mi je najstariji bicikl, crni, težak, bez brzina, s kočnicom na pedalama. „Pedale unatrag za kočenje”, rekao je. „Ne zaboravite.”

Zaboravio sam.

Prvih sto metara sam vozio kao pijana žirafa. Ana je jurila ispred mene, okretala se i smijala tako glasno da su se ljudi s prozora okretali. Ona vozi bicikl kao da se rodila na njemu. Ja vozim kao da me netko na njega stavio protiv moje volje. Kod Westerkerka sam pokušao zakočiti ručno, ručne kočnice nije bilo, i zaustavio sam se pola metra od ruba kanala, jednom nogom na pločniku, drugom u zraku, s licem čovjeka koji je vidio svoj život.

Ana i Luka na biciklima uz kanal u Amsterdamu

Jedna baka na biciklu prošla je pored mene s kruhom u košari i vrećicom iz trgovine na volanu. Nije me ni pogledala. Za nju sam bio dio krajolika. Kao patka.

Nakon pola sata sam se snašao. Nakon sat vremena sam počeo uživati. Vozili smo uz kanale, preko malih mostova koji se lagano izbočuju kao leđa mačke, kroz Jordaan i do Vondelparka, gdje je lišće bilo žuto i crveno i gdje su ljudi vozili pse u košarama.

Na jednom uglu stajala su kolica s haringom. Prava nizozemska stvar: sirova haringa, blago posoljena, s nasjeckanim lukom i kiselim krastavcima. Jede se tako da je uhvatiš za rep, zabaciš glavu i spustiš je u usta, kao mač. Ana je rekla da neće. Ja sam rekao da hoću. Prodavač je zapljeskao. Bila je mekana, slana, morska, nevjerojatno dobra. Ana je gledala kao da sam progutao zlatnu ribicu. Pa je kušala mali komadić, na kruhu, i rekla: „Nije loše.” Što je kod Ane najveća pohvala koja postoji.

U jednoj maloj trgovini sira kušali smo goudu, mladu i staru, s kumom, s tartufom, s koprivom, staru tri godine, koja je bila tvrda, slatka, s malim kristalima koji škripe pod zubima. Kupili smo komad velik kao cigla. Ne znamo kako ćemo ga nositi. Znamo da ćemo ga pojesti.

Daan je dobio karticu kad smo vraćali bicikle. Rekao je da sam „najhrabriji Hrvat kojeg je upoznao”. Mislim da me je ismijavao. Ana kaže da nije.

Poslije smo otišli na cvjetnu tržnicu, onu koja pluta na kanalu Singel. Tulipani cvjetaju u travnju, ali u listopadu se kupuju lukovice: stotine vrsta, u malim mrežicama, s nazivima koji zvuče kao parfemi. Ana je kupila trideset lukovica, crvenih, žutih i jednu ljubičastu, gotovo crnu. Prodavačica joj je objasnila kako se sade: duboko tri puta koliko je lukovica visoka, vrhom prema gore, prije prvog mraza.

„Zasadit ćemo ih na balkonu kod kuće, s pogledom na Dravu”, rekla je Ana. „Kad se vratimo, procvjetat će.”

Onda je zastala, prebrojala na prste i shvatila da se vraćamo tek u travnju 2028.

„Dobro”, rekla je. „Onda će ih zasaditi tvoja mama. I čuvat će ih za nas.”

Istog popodneva smo ih zapakirali i poslali poštom u Osijek, s porukom za moju mamu, koju je Ana napisala na poleđini razglednice s vjetrenjačom: „Zasadi ih molim te prije prvog mraza. Crne posebno. Te su za nas.”

Navečer je Mies donijela tanjur poffertjesa, malih nizozemskih palačinki s maslacem i šećerom u prahu, još toplih. Na zapešću joj je bila plava narukvica. Sjedili smo sve troje na krovu našeg broda, pod dekama, i jeli palačinke prstima. Nebo se razvedrilo i iznad kanala je izašlo nekoliko zvijezda. Mies nam je pričala kako je Kees zaprosio u Parizu, 1962. Mi smo se pogledali.

„U Parizu se svi ponovno vjenčaju”, rekla je Ana.

„Ja sam se udala samo jednom”, rekla je Mies. „Ali svaki dan iznova.”

S njezinog broda, preko mirne vode, čula se ona ista stara pjesma.

Nedjelja, 18. 10. – Kiša na krovu

Ana:

Zadnji dan i najhladniji. Jedanaest stupnjeva i pljusak od jutra, onaj kakav Nizozemci zovu jednostavno „vrijeme”.

Prvo smo dugo ležali i slušali kišu kako bubnja po drvenom krovu broda. Nema boljeg zvuka na svijetu. Ili možda ima: Luka koji ti, napola budan, šapće u kosu da si mu najljepši grad od svih koje ćemo vidjeti.

„Nisi vidio još ni pet”, rekla sam.

„Ne trebam.”

Kad smo se napokon odvažili izaći, potrčali smo kroz Jordaan, staru četvrt uskih ulica, do malene smeđe kavane s drvenim stolovima i prozorima zamagljenim od pare. U Amsterdamu ih zovu „smeđe kavane”, jer su im zidovi stoljećima tamnjeli od dima, kave i priča. Tamo se peče najbolja pita od jabuka u gradu: visoka kao šešir, s debelim komadima jabuke, cimetom i grožđicama, s hrskavom rešetkom od tijesta na vrhu i brdom šlaga sa strane. Pojeli smo dvije. Pa pola treće.

Vlasnik, debeli brko s pregačom, gledao nas je kako dijelimo zadnji komad i rekao: „Gezellig.” To je nizozemska riječ koja se ne može prevesti. Znači nešto kao toplo, ugodno, zajedno, kao doma. Kao mi dvoje pod dekom dok vani pada kiša. Kao Mies i njen mačak. Kao Kees i njegov radio.

Dobio je karticu, zadnju ovog tjedna. Zataknuo ju je iza ogledala iza šanka, pored stare fotografije neke ekipe nogometaša iz sedamdesetih.

Popodne smo, mokri do koljena, otišli u Rijksmuseum, jer je kiša lijevala, a ja sam htjela vidjeti jednu sliku. Malu, a ogromnu. Mladu ženu koja u kuhinji presipa mlijeko iz vrča, u svjetlu koje pada s prozora. Toliko je tiha da se u dvorani svi utišaju. Stajala sam ispred nje deset minuta. Luka je stajao iza mene i nije rekao ništa. Poslije mi je rekao: „Ti tako izgledaš kad ujutro kuhaš čaj.” Ne znam je li to istina. Znam da ću to pamtiti.

Navečer smo se oprostili od Mies. Dala nam je staklenku domaćeg džema od kupina i Keesovu fotografiju na teglenici, „da vas netko čuva na putu”. Luki je dala Keesovu malu limenku od bombona, onu s natpisom reserve, praznu. „Za tvoje rezervne dijelove”, rekla je. Luka je stajao s limenkom u rukama i nije znao što bi rekao. Prvi put u šest godina vidjela sam ga da nema riječi.

Na rastanku je pustila radio. Opet ona pjesma.

Zatim smo sjeli na krov našeg broda, pod kišobran, s nogama iznad kanala. Brodići su prolazili sa svjetlima, kiša je bubnjala po kišobranu, a negdje iza ugla zvona Westerkerka odbijala su devet. Prebrojala sam kartice u ruksaku: ostalo ih je točno osamdeset. Narukvica osam.

„Osamdeset kartica i još sedamdeset šest tjedana”, rekao je Luka. „Netko je to dobro izračunao.”

Otvorio je crveni atlas. Sljedeći kružić je na jugu, daleko od kiše, na brdu iznad jednog andaluzijskog grada. Djed je pored njega napisao jednu riječ, sitno, olovkom: Alhambra.

Granada.

„Avionom”, rekao je Luka. „I ovaj put ja nosim pastizze.”

„Na Malti si ih pojeo sve.”

„Upravo zato.”

To je priča za Tjedan 5.

Ana i Luka

💡 Jeste li znali?

Ispod Pariza postoji još jedan grad. Dvadeset metara ispod ulica, 131 stubu niže, leže ostaci oko šest milijuna Parižana. Kad odrasla osoba ima 206 kostiju, to je, grubo računano, više od milijardu kostiju. Krajem 18. stoljeća gradska groblja bila su toliko prepuna da su postala opasna, pa su od 1786. kosti noću, u kolima pokrivenim crnim platnom, prenosili u stare kamenolome ispod grada.

Službeno je ondje potvrđena samo jedna smrt: Philibert Aspairt, vratar bolnice Val-de-Grâce, sišao je 1793. u hodnike i nikad se nije vratio. Našli su ga tek 1804., jedanaest godina kasnije, i pokopali na istom mjestu. Njegov nadgrobni kamen i danas stoji dolje.

A 2004. pariška policija je na vježbi ispod Trocadéra, preko puta Eiffelovog tornja, naišla na tajnu podzemnu dvoranu s kino-platnom, projektorom, sjedalima, barom i strujom. Na podu je stajala poruka: „Ne pokušavajte nas pronaći.”

Dolje je uvijek 14 °C, i ljeti i zimi. Posjetitelji prođu oko kilometar i pol, a stari hodnici ispod Pariza protežu se stotinama kilometara.

Skica: pariške katakombe

Pratite nas na karti – alc-life.com
Živite bolje. Svaki dan.