Problem koji je otkrila svemirska agencija
Kad je NASA 60-ih i 70-ih godina počela slati astronaute izvan Zemljine magnetosfere, uočila je nešto neočekivano. Izvan zaštitnog polja koje nas okružuje na površini planeta, posade su počele pokazivati znakove razdražljivosti, agresije pa čak i sukoba unutar letjelice. Uz očekivane fizičke posljedice boravka u bestežinskom stanju — gubitak mišićne mase, slabljenje kostiju — javljao se i jasan poremećaj psihičkog stanja, koji su neki istraživači povezali s izostankom prirodnog elektromagnetskog okruženja Zemlje.
Zemljina površina naime nije "tiha" u elektromagnetskom smislu. Cijeli planet neprestano titra na frekvenciji poznatoj kao Schumannova rezonancija, prosječno oko 7,8 Hz — frekvencija koja odgovara alfa moždanim valovima, stanju opuštene budnosti u kojem ljudsko tijelo funkcionira optimalno. Kad su astronauti izgubili kontakt s tim signalom, tijelo je izgubilo referentnu točku prema kojoj se inače automatski usklađuje.
Prema priči koja se desetljećima prenosi među istraživačima, odgovor je bio jednostavan, ali dalekosežan: razvijen je mali uređaj koji je umjetno generirao pulsirajuće magnetsko polje na frekvenciji Schumannove rezonancije. Astronauti izloženi tom polju vraćali su se u normalno, staloženo stanje. Ta se priča često navodi kao jedan od prvih primjera ideje da ljudski organizam treba određene prirodne frekvencije da bi ostao u ravnoteži.
Unutar zajednice HSC distributera godinama kruži i dodatna, neslužbena priča o tom prvom uređaju — da nije bio izložen kao poseban tehnički instrument, nego namjerno prikriven u obliku obične identifikacijske pločice s imenom i prezimenom, kakvu je svaki astronaut ionako nosio na uniformi, odnosno na zaštitnom odijelu za boravak u svemiru. Prema toj priči, riječ je bila o istoj vrsti pločice kakvu bi astronaut nosio bez obzira na sve, samo što je unutar nje bio skriven programirani sklop — i to individualno prilagođen, programiran posebno za svakog pojedinog astronauta. Ova pojedinost nije dio službeno objavljene NASA-ine dokumentacije niti je potvrđena u dostupnim izvorima, pa je treba shvatiti kao usmenu predaju koja se prenosi unutar priče o podrijetlu tehnologije, a ne kao utvrđenu činjenicu. Zanimljiva je prije svega zato što, ako je točna, ukazuje na nešto što se kasnije pokazalo ključnim i u razvoju HSC tehnologije: ideju da zaštitno polje djeluje najbolje kada je individualno prilagođeno konkretnoj osobi, a ne kada je generičko i bezlično.
U to vrijeme, sredinom 20. stoljeća, tehnologija je bila klasificirana i nedostupna javnosti. Ali sjeme je bilo posijano — spoznaja da elektromagnetsko okruženje nije samo fizikalna pojava koju mjerimo instrumentima, nego nešto što svakodnevno oblikuje naše zdravlje, raspoloženje i biologiju.
Švicarska veza: Heinz Reinech
Deceniju kasnije, njemački znanstvenik Heinz Reinech, koji je tijekom 70-ih surađivao s NASA-inim istraživanjima, nastavio je razvijati ovu granu Tesline scalar tehnologije u Švicarskoj, izvan institucionalnih okvira. Njegov rad nikad nije dobio veliku medijsku pažnju, no prema svjedočanstvima ljudi koji su s njim surađivali, primjenjivao je scalar principe u nizu praktičnih, društveno korisnih projekata — uključujući, prema neslužbenim izvorima, sanaciju zagađenog i toksičnog jezera koje je preko noći pretvorio u vodenu površinu pogodnu za kupanje.
Reinech nije objavljivao u znanstvenim časopisima niti tražio publicitet. Znanje je prenosio osobno, kroz suradnju i prijateljstvo — a jedan od ljudi kojem je povjerio te uvide bio je hrvatski poduzetnik Slavko Lauš.
Slavko Lauš i put od Švicarske do Hrvatske
Lauš je Reinecha upoznao tijekom boravka u Švicarskoj i s njim izgradio blizak odnos povjerenja. Reinech mu je, prepoznavši njegov interes za tu tematiku, prenio temeljne principe primjene Tesline scalar tehnologije — znanje koje je sam gradio desetljećima, dijelom naslonjeno na ono što je NASA prva primijenila na astronautima.
Devedesetih godina Lauš se vratio u Hrvatsku i pokrenuo uspješnu tvrtku u metalnoj industriji. No kada su mobilni telefoni krajem 90-ih i početkom 2000-ih postali masovno rasprostranjeni, netko mu je skrenuo pozornost na rastuću zabrinutost oko elektromagnetskog zračenja. S kapitalom i znanjem koje je stekao u Švicarskoj, Lauš je odlučio uložiti u razvoj vlastitog laboratorija i patenta — s ciljem da ljudima ponudi proizvod koji bi im pomogao suočiti se s onim što je smatrao dolazećom prijetnjom svakodnevnog života okruženog bežičnim uređajima.
Rezultat je bio prvi patent i prvi proizvod: NESU pametna kartica. Kroz sljedeća desetljeća, tehnologija je unaprjeđivana, a značajan doprinos daljnjem razvoju dao je i poznati hrvatski fizičar Davor Pavuna. Godine 2019., nakon promjene vlasničke strukture, proizvod je redizajniran i rebrendiran u ono što danas poznajemo kao HSC tehnologiju — s proširenim portfeljem proizvoda koji svi dijele isti tehnološki temelj.
Zašto priča o astronautima nije samo zanimljiva anegdota
Ono što povezuje NASA-ino iskustvo iz 60-ih s HSC pametnom karticom danas nije marketinška metafora, nego kontinuitet iste temeljne ideje: da elektromagnetsko okruženje kojem smo izloženi može utjecati na naše tijelo i ravnotežu, i da postoji način da se tijelu "vrati" referentna, prirodna frekvencija — bez obzira nalazimo li se u svemirskoj postaji ili sjedimo pored Wi-Fi routera.
Nekoliko detalja iz šire priče o razvoju ove tehnologije posebno se ističe:
- Frekvencija 7,8 Hz nije nasumična. Odgovara alfa rasponu moždanih valova — stanju u kojem je čovjek istovremeno opušten i pri punoj koncentraciji. To je isti raspon na koji su se NASA-ini inženjeri oslonili kada su gradili prvi uređaj za astronaute.
- Problem nije bio ograničen na ljude. Prema anegdoti koja se često prepričava, kada je 1970. u Novom Zelandu postavljen TV odašiljač u blizini poljoprivrednog zemljišta, farmeri su primijetili da su krave počele pokazivati znakove stresa te im je bilo potrebno dodatno mineralno dopunjavanje prehrane da bi zadržale ravnotežu — ilustracija da učinci elektromagnetskog okruženja nisu ograničeni isključivo na ljudski živčani sustav.
- Ideja "jedne frekvencije" pokazala se problematičnom. I NASA-in izvorni uređaj i kasniji sustavi temeljeni na fiksnoj, jednoličnoj frekvenciji imali su ograničen dugoročni učinak jer se organizam prilagođava i "navikne" na statičan signal — što je jedan od razloga zašto se sljedeće generacije ove tehnologije, uključujući HSC, oslanjaju na dinamičan, promjenjiv scalar obrazac koji se ne ponavlja identično.
Zaključak
Put od NASA-inog istraživanja u svemirskom programu, preko Reinechovog tihog rada u Švicarskoj, do Lauševog laboratorija u Hrvatskoj, predstavlja rijedak primjer tehnologije koja je nastala izvan komercijalnih laboratorija velikih korporacija — prenošena osobno, s generacije na generaciju istraživača, sve do danas kada je dostupna u obliku HSC pametne kartice i Correlatora. Priča o astronautima ostaje podsjetnik da je pitanje elektromagnetske ravnoteže tijela puno starije i ozbiljnije od pojave 5G mreža — seže do samih početaka istraživanja svemira.